mmix,
Razumem o cemu se ovde radi. Nijedna ideja oko realizacije ovakvog projekta ne moze da se pokrene od nulta tacke bez novca. Kristalno jasno.
Idealna stvar bi bila kad bi drzava sama prepoznala da je odrzavanje sopstvene kulture i jezika prioritet medju ostalim prioritetima. Znaci da drzava plati iz zajednicke kasice prasice za projekat od kojeg ce buduci i sadasnji narastaji imati koristi. U naprednijim drzavama, vece firme i same biraju od kojih drzavnih projekata imaju koristi. Rade na projektima sa fakultetima, ali nemaju krajnji monopol, jer je produkt dostupan svima.
I opet na kraju dana pisem neka svako bira sta mu dusa zeli, zato sto mislim da je bitno da ljudi imaju izbor. Niko od tih ucesnika projekta nece ostati ostecen ako ja licno ne citam knjige, jer verujem da su ciljna grupa deca iz osnovne i studenti iz srednje skole. Zato i dalje mislim da je bitno da drzava podrzava ovakve projekte iz zajednicke kasice prasice; zbog nezavisnosti.
Naravno da posmatram pricu iz sopstvenog ugla, ni manje ni vise, jer kako drugacije staviti do znanja ljudima koji su pravili projekat da jedan prosecan tinejdzer nezainteresovan za knjigu ima mnogo kraci rok paznje od nekog ko je odrastao sa knjigom iz pelena? Verujem da je interes da svim studentima osnovnih i srednjih skola (pa i dalje) bude dostupna ova riznica.
Citat:
PDF je bio tu godinama, decenijama, i niko se nikad nije setio da napravi ASK-like projekat i da ga pruzi javnosti.
Izvini, ne bih se slozila sa ovim. Davnih 1997/98/99-ih, nekoliko grupa studenata srednjih skola (sirom sveta) su bezuspesno pokusavali da stupe u kontakt sa izdavackim kucama, bibliotekama, privatnim zaduzbinama, jer su zeleli da ucestvuju u jednom ovakvom projektu i trebala im je osnovna podrska, ali sve sto su dobijali su bili odgovori tipa: 'deco, ostavite se coravog posla', 'vi ne znate sta se desava u zemlji, a vi brinete o jeziku', onda preteca pisma 'samo pokusajte da kopirate moje izdanje, videcete sa kim imate posla'. Posto su dobili dovoljno odgovora (circa stotinjak) da su odrasli ljudi (na placenim pozicijama; znaci placeni da se bave jezikom) nezainteresovani da ocuvaju sopstveni jezik, nastupilo je opste razocarenje i raspad sistema. Kao sto i sam vidis, nema nista od secanja sta je nekad bilo ili moglo biti.
Citat:
Ali cim je jedna firma (koju preziremo iz dna duse) to uradila iz svojih marketinskih interesa to je odmah veliki problem, jer bolje da se nista nije uradilo nego da se uradilo ovako, jel da?
Ne. Mislim da je dobro da su ucestovali. Nikad se ne tuce neko ko hoce da pomogne.
Nisu napisali cilj svog ucestvovanja, ali je normalno da zele da iz toga izvuku pozitivan marketing, kao i bilo koja druga firma.
Kad smo vec kod jezika, kao i prica o natalitetu, bez jezika nista ne ostaje. Ne znam koliko je Mile Medic ucestovao u kreaciji ovog teksta, ili je pak sam Stefan Nemanja bio odgovoran za vecinu, samo znam da ima nesto u njemu sto vodi ka ocuvanju svoga, kakvo god da je.
'Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod - izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad, nego najmanju i najneznatniju reč svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reči potkrao i svojih naturio.
Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod. Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda s drugim, tamo gde se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda. Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmešaju, oni su kao dve vojske u bitki na život i smrt. Dok se god u toj borbi čuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposle se čuje samo jedan. Bitka je završena. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dve, kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za čoveka tren ili dva.
Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kad ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka samo slušaju.
Tamo gde odzvanja naša reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrće naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će tako osvojen deo zemlje i narod kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.'