Citat:
loodyc: Nikako ćirilica - napiši samo kN ćirilicom :)
Ljudi, nemojmo biti polupismeni. Zna se, piše u Pravopisu, kako se pišu fizičke jedinice u stručnim tekstovima na ćirilici: isto kao i latinicom. Jedinice spadaju pod simboličke elemente, koji se pišu dogovorenom azbukom, nezavisno od azbuke slobodnog teksta. Isto kao što se u stručnom tekstu na latinici javljaju simboli π, α, θ, ϰ, ℏ... iako nisu latinična slova.
Citat:
aleksim: Voleo bih da procitam vase misljenje u vezi upotrebe cirilice u tehnickoj dokumentaciji.
Šta podrazumevaš pod „mišljenjem“? Na primer, meni bi bilo „lepo“, jer sam tako i sam navikao (nisam radio u našim firmama, ali sam sve projekte na fakultetu, i diplomski dabome, pisao ćirilicom). Ali ne vidim kakva ti je korist od mišljenjâ lepo—nije lepo.
Bolje da govorimo o realnim prednostima i nedostacima, a svako onda može da izvaga koliko koji znači na njegovom tasu.
Kao što si i sam primetio, strancima je svejedno da li je srpski tekst napisan latinicom, ćirilicom, ili klinastim pismom, jer ne znaju srpski. Tako da se za strance dokumentacija isporučuje na njihovom jeziku, ili već po dogovoru (engleskom, francuskom...) Izuzetak ovde, međutim, jeste ako su ti stranci Hrvati — tada se pisanjem latinicom može uštedeti prevođenje, jer će sasvim dobro razumeti srpski tekst latinicom (ne znam kako danas stoje stvari sa Slovencima). Znači, prvi praktični nedostatak ćirilice: saradnja sa zapadnobalkanskim partnerima.
Zatim, društveno-kulturno stanje danas je takvo da se ćirilicu često doživljava podorzivo i odbojno, posebno u oblastima gde je slabo zastupljena. Na primer, ne mogu da zaboravim jednog što reče, otprilike „kad vidim da je ćirilicom, odmah smatram da je to loš proizvod“. Dakle, drugi praktični nedostatak ćirilice: negativni reklamni efekat, posebno u širokoj potrošnji. Ovo se zapravo širi dalje od ćirilice, na srpski jezik uopšte — imamo (imali smo?) domaće proizvode
Cookies (Štark?) i
Wintera (Trajal?) — ali je svejedno efekat najizraženiji s ćirilicom.
Kao što rekoh gore, u tekstu ćirilicom će se za fizičke jedinice, i bilo kakav simbolički tekst (formule), koristiti se obavezno latinska i grčka azbuka. Isto i za nesimbolički tekst koji se ostavi izvorno, npr. naziv nekog proizvoda (v. niže). Tako će stvarni tekst na srpskom biti jasno izdvojen ćiriličkim pismom, a to pogoduje svim automatskim obradama. Provera pravopisa može da zanemari sve nećiriličke reči, dakle, da ne gnjavi isticanjem mnogobrojnih simbola kao pogrešno napisanih reči. Hifenacija (rastavljanje slogova na kraju reda), takođe može ćiriličke reči da razdvaja po srpskom uzoru, a druge po drugom (MS Vord npr. automatski prati smenu rasporeda tastature i obeležava jezik teksta). Onda, praktična prednost ćirilice: uvećanje kvaliteta pisanog teksta kroz pojačane mogućnosti automatske obrade.
Takođe si pomenuo da bi se ćirilicom tranksribovalo, „...lepkom Loctite 242“ pisalo „...lepkom loktajt 242“ (malo slovo, naziv proizvoda). To je tačno. Međutim, dok je ovaj primer lak, ostavljanje latinicom generalno izaziva govorni haos. Na primer, koliko ljudi pravilno izgovara Adoubi, Adoubija, Adoubijem (izdavač softvera)? Koliko ljudi, kad piše latinicom i ne transkribuje, piše pravilno u padežima Adobeja, Adobejem? Prvo đene-đene, drugo blizu nuli. Transkripcija ovakve proizvoljnosti ukida, tako da ljudi ne moraju nagađati i raspravljati kako se šta izgovara. Ovo je utoliko važnije ako strane reči nisu baš sve engleske, nego ima tu i nemačkih, francuskih... (Izvorni oblik uz transkribovani, da bi korisnik mogao da istraži na drugom jeziku, može se fino dati uz popis svih potrebnih alata, delova i materijala.) Druga praktična prednost ćirilice je onda: zbog jake sklonosti transkripciji, dovodi do preciznijeg i manje proizvoljnog i pogrešnog usmenog sporazumevanja.
Šta bih ja lično uradio na osnovu ovih zapažanja? Zavisi od okruženja u kome dejstvujem.
Ako je to okruženje u kome se na ćirilicu ne gleda negativno, i gde ciljni čitaoci koji razumeju srpski znaju i ćirilicu (dakle dva data nedostatka poništena) onda bih, zbog druge dve prednosti, koristio ćirilicu.
Ako je okruženje u kome znatan broj ciljnih čitalaca razume srpski, ali ne zna ćirilicu (a da se to ne može podvesti pod nepismenost), onda bih svakako pisao latinicom.
Ako je okruženje u kome svi ciljni čitaoci znaju ćirilicu, ali očekujem da većina negativno reaguje na nju, usled estetskih nazora i društveno-kulturnih okolnosti, onda — zavisi >:) Ako mi je proizvod prosečan, ili čak slab, da pokušavam koliko da plivam, onda bih koristio latinicu. Možda bih proizvod imenovao i da liči na engleski, stavio obavezno neko slovo X, ili bar W, udvojio samoglasnik, iha... Međutim, ako mi je proizvod jakog kvaliteta, onda bih koristio ćirilicu: da budu najkvalitetniji i svi prateći detalji (ovde dokumentacija), da ništa ne bude prepušteno proizvoljnosti (obavezno bi išlo i unajmljivanje lektora). Ćirilica bi tada takođe govorila „vidi kako su ovi samouvereni, mogu sebi da dozvole i ćirilicu“ (samo to zaista mora da bude praćeno primarnim kvalitetom, inače se odbije kao bumerang, „balvani jedni, ne umeju posao da urade, pa još pišu kô da su pekari, a ne inženjeri“).