Pa ljudi hvala na svim ovim komentarima. Odavno nisam imao prilike da pročitam iskrena mišljenja naših ljudi o informatici u našem obrazovanju.
Ipak, imam utisak, na žalost, da smo zaista duboko ušli u totalno potrošačko društvo bez ikakve vizije i ikakvog smisla, što i ova diskusija pokazuje.
Zabrinjavajuće je da još uvek nismo zaista svesni da ova generacija skoro bukvalno ništa ne stvara već troši ono što su decenijama stvarale predhodne generacije. Da ne bude zabune, postoje usamljeni slučajevi koji još uvek nešto prave.
Tragično je to što ne samo da ništa ne ostavljamo ni za sledeće generacije, već koliko vidim, ne nalazimo načina ni da im prenesemo neka znanja, veštine i iskustva, pa ni motivaciju da budu sposobni da stvaraju.
Pošto je tema reforma gimnazija, koju sprovodi država, ovde pričam o državi i društvu u toj državi.
Svaka država kroz obrazovanje ugrađuje (planira, projektuje...) takozvani genetski kod svoje nacije u budućnosti po meri za koju ona smatra da je najbolja za državu tako da može da funkcioniše i kroz 10-20 godina.
Dakle, ono što država danas uradi u obrazovanju, pravi rezultati i efekti će se videti tek kroz 10 ili 20 godina. Ovo važi za svaku državu na svetu, pa čak i za našu.
Kakav je interes države? Banalizovao bih ako bih rekao da je to samo budžet, ali on i jeste najvažniji, jer država upravo ima najveću odgovornost za budžet (odnosno ekonomiju).
A kako funkcioniše budžet? Ajde da uprostimo (da izbacimo sve strane bombastične reči) kao u programiranju ili matematici:
ULAZ - IZLAZ = BUDŽET
ULAZ je u ono što smo zaradili (projektovali, napravili, proizveli i prodali DRUGOM) a
IZLAZ je ono što smo potrošili (pojeli, popili i kupili od DRUGOG).
Naglašavam da ja ovde ne pričam o pojedinačnom kućnom budžetu, već o državnom. Sto znači ako smo nekom odražli čas pa naplatili ili dali oglas da držimo časove pa platili prostor firmi za oglašavanje to je sve unutar države, pa se ne računa u gore iznetoj formuli.
U ovom budžetu je bitno
koliko smo mi svi zajedno kao država napravili, prodali i naplatili drugim državama (IZVOZ),
a koliko smo mi svi zajedno kao država pojeli, popili i kupili iz drugih država (UVOZ).
Pa dolazimo do formule da je
IZVOZ - UVOZ = BUDŽET (realni)
Dakle, interes svake države i svake vlasti (kakva god ona bila) je da joj ovakav budžet uvek bude veći, a pre svega veći od nule, pa ili će da smanjuje UVOZ ili ce da povećava IZVOZ.
Ako je UVOZ veći od IZVOZA, onda MORA DA PLATI, odnosno MORA NEŠTO DA PRODA!
Još jedan detalj: 15% našeg budžeta pune naši ljudi koji su završili naše škole i rade po belom razvijenom svetu, tako što ostave neku crkvacu kada povremeno dođu ovde, ili šalju neku paru odande ili se vrate i žive ovde sa penzijama iz inostranstva.
Što znači da ako neko danas prima platu od recimo 50,000 din, treba da zna da je 7,500 din dobio od nekog našeg mučenika koji radi tamo negde preko. A to znači da je on ovde sam zaradio 42,500 din realno.
Ako ćemo pošteno i još nekih 5-15% treba odbiti na to što prodajemo ono što su predhodne generacije zaradile.
Svaka ozbiljna država teži da poveća IZVOZ kako bi imala veći BUDŽET tj kako ne bi došla u situaciju da mora da prodaje. Ako smanji UVOZ i potrošnju ljudi će se buniti jer ce biti gladni i nezadovoljni.
Kako da poveća IZVOZ?
Pa izvoz ne moze da se poveća tako što ćemo se jednog dana probuditi reći:
"E ljudi, dosta smo uživali (ili kukali), pošto smo sve potrošili, ajde sad da malo nešto i da radimo, da napravimo nešto pa da prodamo to nekome i nešto zaradimo".
Da bi se IZVOZ povećao, osnovni preduslov je ZNANJE, planiranje, postupnost, strategija i OGROMAN RAD na duge staze.
IZVOZ se ne povećava preko noći, nego postepeno, planski, godinama i to pre svega KROZ OBRAZOVANJE (ili obuku), tako što se pripremaju sledeće generacije za NOVE TEHNOLOGIJE, NOVA ZNANJA i NOVA TRŽIŠTA i NOVE SISTEME VREDNOSTI. Tek sve to zajedno se se zove REFORMA.
A to je OGROMAN POSAO, koji opet traži ZNANJE, JAVNU RASPRAVU, SUČELJAVANJE MIŠLJENJA, IZNOŠENJE PRAVIH ARGUMENATA, RAZMENU STAVOVA, RAZNA ISTRAŽIVANJA, SIMULACIJU (informatičko-matematičko-statističko-ekonomsko) RAZLIČITIH PODVARIJANTI i PODREŠENJA, TESTIRANJE (debagiranje), EVIDENTIRANJE EVENTULANIH PROBLEMA I BOČNIH EFEKATA, IZBOR TAKTIKE, ANALITIKU, TEHNIČKU PODRSKU, LJUDSKE RESURSE, ISKUSTVA DRUGIH, SERVISIRANJE, ODRŽAVANJE i još mnogo mnogo toga.
Dakle, jako težak posao, zar ne?
A da se pojede, popije, kupi nešto lepo i otputuje negde, odnosno da se potroše (naročito tuđe) pare to zna svako.
Ne verujem da u školama treba da učimo decu kako da pojedu, pardon, da kupe nov kompjuter, nov mobilni, nove patike, nov softver. Mada svakako treba da im malo pomognemo u smislu da nauče da cene ono što je neko drugi zaradio pa da kupe ono što zaista vredi za određeni iznos, ali to nigde nije suština obrazovanja.
Suština obrazovanja, je mnogo teža i zahtevnija i ona u osnovi treba da se bazira na tome kako da budući obrazovani čovek ma gde on kasnije radio bude dovoljno naučen, svestan i odgovoran da zna kako da zaradi za sebe i svoju porodicu, a da istovremeno bude i koristan ovom društvu i civilizaciji na legalan i pošten način.
A to je vraški težak posao svuda na svetu pa i kod nas. Kod nas još i zbog svega sto nam se dešavalo u poslednjih 600 godina, a naročito u poslednjih 20.
Uloga gimnazije je još važnija, jer treba da pripremi učenike za akademske studije, nakon kojih će raditi upravo na gore navedim poslovima za državu (ili institucije) a u cilju povećanja budžeta (mada će u stvari većina fakultetski obrazovanih ljudi upravo i biti na budžetu).
E tek sada možemo da imamo daleko realniju sliku šta će se dešavati kroz 10-20 godina. Ako proteramo informatiku u XXI veku iz naših gimnazija (pa i programiranje) pa kakva god da je sada, sigurno ćemo dobiti za 20-ak godina ljude koji će biti na budžetu i odlučivaće o tuđim sudbinama i tuđim budžetima, samo ne znam kako i na osnovu čega će donositi odluke, jer ćemo do tada izgubiti svaku nit sa novim tehnologijama koje će se tada pojavljivati. A ne treba uopše ni da postavljam pitanje A KO ĆE TADA TAJ BUDŽET DA PUNI?
Ljudi koji sada kako-tako pune budžet tada će biti pred penzijom (ako je dožive od silinih turbulencija), a svi mladi koji budu izlazili sa fakulteta neće imati ni priliku da nađu nekog u firmi od koga će da tek onda uče kako da pune budžet.
Ovom reformom bez informatike, samo je ozvaničen i ubrzan trend koji se može opisati ovako:
Svi bi da budu menadžeri. Super, biće i neka budu ako hoće, što da ne?
Samo još uvek niko ne postavlja pitanje: A ko će ovde da radi?
Odnosno: Biće oni menadžeri, ali još uvek ne znamo kome, pošto nikako da nađemo nekog ko će i da radi.
Da li zaista neko veruje da ćemo i dalje imati sve ovo što imamo danas (mada kažemo da nemamo ili da to što imamo da je lošeg kvaliteta) bez informatike u školama.
Ajde da pogledamo samo malo "lanac ishrane" unutar države.
Tačno je da nismo sposobni ništa novo da napravimo, pa moramo da kupujemo od drugih: kompjutere, mobilne, internet servere, automobile i razne druge urađaje i šta sve ne.
Ali ipak naši ljudi rade u poštama, internet provajderima, prodavnicama računara, servisima računara i opreme, elektranama...Znanje se, i pored odliva mozgova, u svim ovim teškim vremenima ipak kako-tako prenosilo.
Glavni stub bila je gimnazija. Iz biografija svih ljudi koji danas rade neke važne ili relativno zahtevne i stručne poslove se vidi da je oko 80% njih je završilo naše gimnazije, koje naravno nisu sjajne, pune su nedostaka i problema, ali su ipak u njima stekli dobru osnovu za veoma širok spektar poslova (odnosno fakulteta) makar toliko da to što imamo danas (pa ni to ne umemo da cenimo) imamo zahvaljujući upravo svim tim ljudima koji sve to rade i omogućavaju nam da imamo i struju i kablovsku i kompjuter i internet.
Možda ipak grešim, možda treba da dovedemo i na takva radna mesta i ljude iz razvijenog sveta da rade (kad već kupujemo od njih) umesto nas. Ali onda ćemo morati i da ih debelo plaćamo, jer će oni raditi daleko od svojih kuća.
Evo sledećeg primera.
Finska se mučila decenijama, unapređivala obrazovanje, uvodila informatiku, programiranje, terala učenike da razmišljaju, rade, postavljaju pitanja...
I gle čuda 20 godina kasnije Finska nama (i ne samo nama) prodaje mobilne telefone i programe koji idu uz te telefone.
Ali mi kada telefoniramo ne plaćamo Fincima račun, njima smo već jednom platili taj mobilni (i vratili pare koje su oni uložili u obrazovanje), ali smo usluge održavanja telefonske mreže (po impulsima koje smo utrošili) platili našim ljudima, inženjerima, elektroncima, programerima i svim ostalim koji rade u telefoniji. A svi su oni osnovna znanja i interesovanja stekli uglavnom u našim školama.
Da država nije kako-tako (koliko je mogla) pratila savremene tehnologije i kroz informatiku u obrazovanju, verujte, danas ne bi smo imali ni to. Ili bi smo imali ali daleko slabijeg kvaliteta i neuporedivo skuplje.
Slobodno mogu da poručim onima koji zagovaraju ukidanje informatike u XXI veku u našim školama, da se već sada počnu da spremaju svoju ušteđevinu, kako bi imali odakle da plaćaju buduće skuplje usluge (i to daleko skuplje u odnosu na druge zemlje) vezane za nove tehnologije u budućnosti, zato što će troškovi biti znatno veći (više kvarova, pogrešnih odluka, budućih nestručnih kadrova...). Samim tim će nam i obrazovanje biti još nekvalitetnije i još skuplje. I time ćemo jednom zauvek da pokažemo tom savremenom svetu kako on ne može bez nas, jer smo mi pametniji i od svih, pa nam informatika zaista uopšte ne treba. Mi ćemo projekciju troškova tržišta i simulaciju novog rešenja da uradimo ručno, kao i do sada.
Samo što će većina nas tada morati da se bavi fizičkim poslovima i poljoprivredom, jer ćemo i prave stručnjake morati da uvozimo i debelo da plaćamo za one poslove koje smo mogli mi da radimo.
A onda ćemo valjda da ih lepo zamolimo da nam zamene i onako totalno star i nekonkurentan profesorski kadar u školama.
Zaista bih voleo da pročitam nastavak diskusije na postavljenu temu:
REFORMISANA GIMNAZIJA BEZ INFORMATIKE
Ako neko misli da preterujem, naka slobodno iznese suprotne argumente.
[Ovu poruku je menjao dragilic dana 26.03.2010. u 01:56 GMT+1]
Dragan Ilić