teorija je jednostavna
- uzmes materijal sa velikim magnetnim kapacitetom (od gvozdja preko celika do NdFeB)
- zagrejes materijal do kirijeve tacke (oko 1000C za cisto gvozdje dok je za NdFeB izmedju 100 i 200C zavisno od legure, celik je negde izmedju..)
- izlozis materijal (Tako zagrejan) jakom magnetnom flux-u (sto jaci magnetni flux to ce materijal biti jaci magnet, naravno max namagnetisanje zavisi od materijala, gvozdje ima mnogo manji "energy product" od celika a sve to mnogo manji od neodimijuma na primer)
- ostavis magnetno polje a pustis da se materijal ohladi (ima i fora sa brzim hladjenjem ne secam se koje razlike budu sa brzim i sa sporim hladjenjem)
- ugasis spoljno magnetno polje
u praksi ono sto je problem je sto magnetno polje mora da bude za min 3 reda velicine jace od onoga sto ce taj magnet da postane .. to je mnogo zeznuta kolicina energije koja mora da se upuca u taj materijal da bi ga namagnetisao
za razmagnetisanje, ista prica
- zagrejes do kirijeve tacke
- obezbedis da se ne nalazi u magnetnom polju
- pustis ga da se oladi
i materijal se potpuon razmagnetise