Postoji dve vrste ljudi:
1. Razmišljaju o tome ŠTA imaju u životu
2. Razmišljaju o tome KOGA imaju u životu.
Ovi prvi misle da će više toga imati ako rade u nekoj od desetak zemalja sa najvećim standardom na planeti. I najčešće su u pravu. Tamo imaju više.
Ovi drugi znaju, da one koje imaju, imaju samo u zemlji svog porekla.
* Ko je u pravu ? Pa oboje. Jer, ovi prvi bi bili nesrećni da nemaju nešto, a ovi drugi bi bili nesrećni da nemaju nekog.
* Da li se neko zeznuo ? Pa nije. Ovima prvima su ispunjeni snovi. Imaju svašta šta se može kupiti (ili se bar nadaju da će jednog dana moći to da kupe, kad budu malo više zarađivali, pa malo prištede) I ovima drugima su ispunjeni snovi, imaju sve svoje bližnje osobe.
* Svako misli da je bolje prošao, što se već može zaključiti i po ovoj kratkoj diskusiji na temi. I dobro je da je tako.
I ja sam devedesetih manje-više razmišljao o odlasku (kao i mnogi drugi informatičari), sve dok jednog dana sin (4-5 godina) nije slučajno čuo neobavezan razgovor mene i žene o teoretskom odlasku. Briznulo dete u plač, jeca i suze roni. I kaže: tata, molim te nemoj da me odvodiš iz Beograda !
I tako ...
OTPOR blokadi ulica, OTPOR blokiranom Beogradu, OTPOR blokiranoj Srbiji