Dobrovoljni davaoci organa kod nas nemaju finansijsku nadoknadu, a ni pravo na besplatno lečenje na VMA
Zbog nedostatka organa za transplantaciju, u Srbiji mesečno umre 30-ak pacijenata, uglavnom od bubrežnih, srčanih i plućnih bolesti. Mi nemamo mogućnosti da od stranih klinika i institucija kupujemo organe, i zato je Vojnomedicinska akademija pokrenula akciju za dobrovoljno davanje organa.
Da bi neko postao donator, prvo mora da da lične podatke:
- ime,
- adresu,
- kućni i
- mobilni telefon.
Posle nekoliko dana stiže formular u kome se odgovara na pitanja o:
- opštem zdravstvenom stanju,
- preležanim bolestima, kao i
- zdravlju članova porodice.
"Kandidat" zatim prolazi lekarski pregled koji je besplatan.
Ako se kod nekog od potencijalnih donatora utvrdi dijabetes, maligno ili neurološko oboljenje, on ne može da postane donator.
Ako je sve u redu, "kandidat" dobija karticu dobrovoljnog davaoca organa koju je dužan da stalno nosi sa sobom.
Dnevno se u Srbiji javi između 100 i 150 zainteresovanih građana i da će VMA, osim postojećeg, uvesti još dva dežurna telefona. Uz napomenu da je Srbija, nažalost, siromašna zemlja i da nema para za beneficije dobrovoljnim davaocima.
U Americi je, na primer, praksa da dobrovoljni davalac dobija oko 1.000 evra mesečno, ali kod njih to subvencioniše federalna vlada. Ako se nama javi 150 ljudi dnevno, od njih mi izaberemo 50, to je 1.500 mesečno. Ako svako dobije po 500 evra, što je pola "američke" cifre, stižemo do 750.000 evra mesečno, a te pare nema ni Srbija, a kamoli VMA.
Dobrovoljni davaoci nemaju, dakle, finansijsku nadoknadu, a ni pravo na besplatno lečenje na VMA, a jedino im se nudi da oni ili članovi njihovih porodica imaju apsolutni prioritet pri transplantaciji nekog organa i da neće ići na listu čekanja.
Praksa na Zapadu
U SAD su davaoci organa najčešće iz najsiromašnijih slojeva društva: beskućnici, crnci i Hispanoamerikanci iz geta, azijatski ilegalni imigranti... Veliki deo njih su i narkomani, tako da novac koji dobiju od države brzo potroše na drogu. U Francuskoj, dobrovoljni davaoci organa "za života" imaju pravo na besplatno lečenje na klinici koju sami izaberu, a dve godine nakon smrti članovi porodice dobijaju oko 50.000 evra godišnje. Ako iz bilo kog razloga strahuju za svoj život, mogu da zatraže 24-časovnu zaštitu policije.
Stav SPC
Srpska pravoslavna crkva nema zvaničan stav o dobrovoljnom davanju organa - kaže otac Sava Jović iz Patrijaršije SPC.
- To je ozbiljno pitanje i ja sam razmišljao da ga iznesem na sledećem Saboru. Lično mislim da je to dobra akcija, ali samo ako je u korist čoveka, da se to ne komercijalizuje, da se ne umešaju mafija i bogataši i od toga naprave "biznis".
P.Milosavljević
[Ovu poruku je menjao secret dana 30.04.2005. u 14:52 GMT+1]