Citat:
malo da igramo kvalifikacije
Još uvek ništa od igranja kvalifikacija, mada bi to verovatno solidno doprinelo kvalitetu igre i ozbiljnosti u reprezentaciji, od kojih god igrača da je sastavljena. Dinke, još uvek smo aktuelni svetski prvaci i tek kad sledeće godine ne udjemo u četvrtfinale na SP u Japanu padamo na kvalifikacije. U prevodu, očekujte još jedan debakl sledeće godine.
Vreme je da se postava reprezentacije potpuno zameni maldjim igračima. Iskreno, Obradovićev izbor nije bio najsrećniji ni ove ni prošle godine. Iz aviona se vidi da medju igračima nije postojala želja (znate svi kako je to ranije izgledalo) za pobedom. Svi su samo odradjivali. Iako je večerašnja utakmica protiv Francuza ujedno i najbolje odigrana utakmica na EP ove godine to nije ni blizu kvalitetu igre od ranije. Realno, timski smo bili bolji kompletne tri četvrtine, čak i pored solidnog broja grešaka ali su oni više želeli da prodju od nas. Zato su i prošli. I bolje je tako (mada sam se žestoko iznervirala).
Ono što je Obradoviću praksa je to da čim se udje u malo ozbiljniji deo takmičenja (čitaj: kad se prodje takmičenje po grupama) je to da se mladji i neiskusniji igrači ne uvode u igru. Tako večeras nismo videli na terenu Miličića, Milojevića, Avdalovića samo na kratko. Ispostavlja se kao pogrešna taktika.
Kada je Pešić, 2002. godine, poveo reprezentaciju na SP u Inidianapolisu, u početnom delu takmičenja sam mislila da nije normalan. Kritična situacija na utakmici, Pešić - tap! - tri mlada igrača! Gledam, mislim... "Daj, brate, nekog sigurnog, šta će ovaj mali, tek se ispilio..." Jes', ispilio, taj "mali" pika basket otkad zna za sebe. Generalno, tim je dobro igrao, bilo je grešaka, svi igrači su imali gotovo ravnopravnu minutažu, greške su ispravljane u letu, svaku sledeću utakmicu igra je bivala sve bolja. Mladji igrači su imali ravnopravnu ulogu kako u početnim tako i u odlučujućim delovima mečeva. Recimo, Vujanić je te godine, valjda, prvi put zaigrao za reprezentaciju i igrao je u startnoj postavi protiv Amerikanaca. Zapravo, odigrao je sigurno 15ak a možda i više minuta na parketu i sjajno se snašao. Čuj, snašao, dao je sve od sebe, postigao solidan broj poena. Kasnije sam čitala neki njegov intervju u kom je rekao da se pomalo zbunio kad ga je Pešić poslao na Amere i da mu je na njegovu zbunjenost Pešić samo rekao "Igraj svoju igru, nisu oni vanzemaljci" i tako je i bilo. Poverenje selektora opravdano, Ameri pobedjeni.
Obradović, pak, to nikada ne radi. On se uvek trudi da ima sigurnu petorku, eventualno šestorku i to je to. Striktno - prva postava, druga postava, bez mnogo kombinovanja. Evo, večeras smo videli 10ak puta istu kombinaciju. Neki plej ili krilo, proigra odbranu Francuza, udje u polje, povratna spolja, povratna njemu, oslobodi se reket, iz suludog ugla na peticu - koš. Situacija u kojoj se Krstić nekoliko puta nije snašao, za razliku od Rebrače koji je to završavao. To je cela,
jedna akcija. Nekako imam osećaj da su to uvežbavali pola priprema.
U situaciji 'bez kombinovanja' ne postoji timska igra. Ne postoji faktor iznenadjenja za protivnika. Mislim, Bodirogin prodor svi već znaju napamet, na primer. I on više ne prolazi, naravno.
Da skratim...
Bedak je što nismo poneli bilo kakvu medalju na sopstvenom terenu. Makar da smo stigli do polufinala. Organizacija takmičenja je, koliko sam shvatila, dosta dobra, FIBA je zadovoljna, verujem i silni stranci koji su se sjatili u domaće gradove da navijaju za svoje reprezentacije. Dakle, jedini faktor koji je ostao neispunjen je reprezentacija.
Lepo Bodiroga kaže - "Danas svi igraju košarku"
Use The Force!
“Who said anything about slicing you up? I just wanted to carve a little Z on your forehead — nothing serious.”