Svakako je dobro da se čuje i "oponent" sveopštem mišljenju, jer doprinosi kvalitetu diskusije. Bez opozicije nema ni dobre pozicije, to smo valjda naučili davno još.
Na kraju krajeva to isprovocira i "voajere" da se glasnu, a koji su inače po definiciji veoma pasivni i pismeni, što opet dalje diže kvalitet.
Ja sad ne znam kako će to da izgleda za metar dana ili godina, ali uz nekoliko "logističkih rešenja" nekako uklapamo život i plaćamo račune sa jednom platom, a trenutno nas je u kući 6. Troje velikih i troje malih. Nije bitno ko je šesti, imam i ja pravo da se anonimišem malo, jel da?
E sad plata od koje živimo se manje više uklapa u datu projekciju.
Dodatnih prihoda još uvek nemamo. Cenim da će biti bolje sa oko 3.000 preko budžeta od dodatka za klince, a do zaposlenja ćemo zamoliti državu i da nam malo participira za stan, jer je 11.000 noka, priznaćete, puno para. Da li će to proći ne znam, ali ćemo pokušati.
Dakle, bez kviska (ŠveCka i šverc), gađamo se u nulu. Za sada.
Ne pijemo vina, nemamo urnebesan društveni život, nemamo auto niti dozvole za isti, ne drogiramo se (još uvek) i ne trošimo na prostituciju.
Što se dece tiče, ona su, da ne preteram - presrećna. Svo troje na svoj način, iako najmanji još uvek ne ide u vrtić. Verujem da će to samo ići nabolje.
Najstariji sin je zaljubljen, a u školi je doživeo neprijatnost jedino od jednog nazovi "našeg" klinca i taj klinac je, po našoj reakciji istog trenutka prestao da bude problem. Pojma nemam kako i šta, ali njega za sad nema više ni blizu.
Mala digresija:
Kada smo se iz Prokuplja preselili u Beograd, isto dete ne da nije bilo prihvaćeno kako treba (zbog naglaska i nazovi učiteljice), da je išlo dotle da ga javno ismeva. Pisao prosvetnoj inspekciji dva puta.... drnge dange, drnge dange... Nikada mi nisu odgovorili ni da su primili žalbu, a o rešenju problema da ni ne pričam. Problem sam rešio na drugi način, ako se to uopšte može nazvati rešenjem, a srećom, otvorena je nova škola bliže našem stanu i tako smo se ratosiljali bede.
Sledeći po redu sin je zaljubljen x 4. Kaže, jedva čeka da legne uveče kako bi sutra išao u školu.
Već sam pisao kako su dočekani u školi, da se ne ponavljam, ja to ne bi bolje izrežirao iako najbolje poznajem svoju decu. Za to im se klanjam do zemlje.
Mali Gaša kad upadne u sedmi transedentni stepen dok se mazi, kaže: "Mogo voim sto sam doso u Nolvesku", pri tom da napomenem, ne ponavlja ničije reči, već to stvarno misli. Ok, suviše je on mali, a i bio je odvojen od majke, pa sad više nije, tačno je sve to, ali ipak može da oseti drugačiju atmosferu u kući.
U Beogradu sam za date uslove, imao jako dobru platu, a žena, znate već kao sestra koliko. Sa kreditom za stan i potpuno normalnim životom, sedam godina nismo otišli na more, a izlaske mogu da nabrojim na prste jedne ruke. Trčeći sam izašao iz zemlje i sada se jedino plašim da zbog neke komplikacije ne dobijem nogu nazad u Radikaliju. To je jedino što me brine.
Iako sam se zareko da u CG nikad više, odveo sam ih da vide more jer sam hteo da puknem kad me je jedno dete pitalo da li je tačno da je more baš toliko slano. Morao sam da potrošim pare koje nisam imao, jer znam da kad emigriramo, neće videti letovanje još najmanje godinu-dve. Tako je to izgledalo dole, a kako je ljudima sa jednom prosečnom platom ili bez ijedne....
Da remiziram
- ja se dole svojevoljno ne vraćam. Ni mrtav. Jedino ako me isprate braća Norvežani. Meni ovakav način života, iako tehnički gledano, nije mnogo bolji nego moj život u Srbiji (za sada), ne da ne predstavlja problem nego sam spreman da ga živim još 2-3 pa i više godina, ali gotovo sam siguran da će promena ići samo na bolje (tu ne računam neke nepredvidjene okolnosti, ali njih može biti i dole jel tako?).
Btw, firma u kojoj sam radio, prema nekim vrlo relevantnim prognozama, nezadrživo srlja u "progres", pa se trenutno neke sada već bivše kolege, pitaju kako će da plaćaju kredite, a i ja sam imao tu traumu posle smene vlasti, kada su nam najavili smanjenje plata.
Eto to je to što se nas tiče. Ako čujete da smo se vratili, dragovoljno bilo nije, to budite sigurni
Za sada mi smetaju neke trivijalne stvari i nisu ni vredne pomena, a kako će biti ubuduće, znaćemo kad sutra dođe