Citat:
mmix: Svi radnici misle da poslodavci sede na brdima para i da njih nista ne kosta da imaju pripravnike na obuci po principu uzmi ili baci posle. Tu ack i nisu najvazniji troskovi koje imas u obuci tih ljudi , postoji i gomila nevidljivih troskova, propustene prilike, izgubljeno vreme, itd. Obucavanje pripravnika je igranka za velike firme koje pucaju na duze staze, ne za startup-e i manje firme koje imaju cashflow probleme na dnevnoj osnovi.
Pisao je on i o tome... vrlo realan tekst, vredi ga procitati:
Sticajem okolnosti u zadnjih par meseci sam se susretao sa raznim čudnim stvarima vezanim za zapošljavanje i muke kako kandidata, tako i mene kao poslodavaca. I mogu vam reći, nije lako. Toliko mi je muka, kad mislim na tu muku, da mi se sve smuči.
Elem, postavio sam oglas, na poznatom portalu za poslove, koji je trajao 30 dana. Tačno sam definisao šta mi treba, koliko kandidata, opisao sam radno mesto, dao profil željenog kandidata. Najbolja namera, sve regularno, dobro sam platio za tu uslugu i dobio šta?
248 CV-ja! WOW! Super! Odlična baza!
Dobro i šta s tim?
Pratite sledeće korake i vidite zašto odmah na početku stoji: ljudi, šta me cimate ako ne mislite ozbiljno da radite?! Pokušajte takođe da zamislite sebe u sledećim situacijama.
Prvo: 248 puta otvoriš, pročitaš, uradiš zabelešku, označiš kao potencijalno odgovarajućeg kandidata ili ne.
Drugo: otvoriš ponovo 66 puta CV, to su oni što su obeleženi kao potencijalno odgovarajući, i praviš uži izbor. Grupa A i B po kvalifikacijama, iskustvu i osobinama. Dobro, a šta je sa onim ostalim? To je posebna priča, koja može da bude prava poslastica za sve ljubitelje crnog humora. Razmisliću da li da vam je ispričam.
Treće: obavestiti 66 ljudi putem email-a i trežiti dodatne informacije. 7 mailova se odmah vratilo, jer je email adresa, koju sam onda opet proverio za svaki slučaj, jer normalno da i ja mogu da napravim grešku, nepostojeća, a 12 zato što je mailbox pun. Eeeeeeee…
E, tu se sad pojavljuje prvi problem. Od 47 poslatih i dostavljenih mailova, odgovor sam dobio od njih 28. Čudno, jer posao je vezan za online marketing, a izgleda da većine ne čita mailove. Šta ćeš… Od tih 28 njih 10 je odmah najavilo da ima već nešto drugo u planu, te da ne znaju da li bi “mogli” ili da li bi imali vremena da rade ono za šta su se kandidovali, ili da su testovi koje sam poslao glupost i da oni sa time ne žele da se bave, da je sve to neozbiljno itd. OK, proces eliminacije je sasvim normalna stvar. Neke eliminišem ja, neki se eliminišu sami i to je tako i tako će i biti.
Ali ljudi, šta me cimate ako ne mislite ozbiljno da radite?! Pa zar mislite da ja imam vremena za akcije tipa “hoću kakim – neću kakim”! Raščistite već jednom sami sa sobom!
Četvrto: sužavanje broja kandidata na osnovu dobijenih informacija i ispunjenih testova, te njihovo obaveštavanje i poziv na razgovor. U konkurenciji je ostalo još njih 12.
Peto: dobio sam potvrdu od njih osmoro da dolaze. Dogovorili smo termine. Ono četvoro se nije javilo… Biće da su se predomislili, ili otišli na put oko sveta, povukli se u samostan i čekaju smak sveta, dobili na lotou, ili, ili, ili… Sam Bog će znati, šta je sa njima. Ja im želim sve najbolje, mada kažem opet: ljudi, šta me cimate ako ne mislite ozbiljno da radite?!
Šesto: termine sam podelio tako da za svakog kandidata odvojim sat, do sat i po, kao i da imam pola sata pauze do dolaska sledećeg kandidata. Podelio sam termine u dva dana. Nisam hteo u 9 da cimam ljude, pa rekoh, neka bude prvi termin u 11h. I najzad je krenulo! A možda i nije Prvi kandidat se nije pojavio. Nemam informaciju da li će kasniti ili tome sl. Ništa, samo jedno veliko NIŠTA. OK, proces eliminacije je sasvim normalna stvar, mislim u sebi. Ostali su manje više bili tačni. Najkraće se zadržala jedna kandidatkinja. Celih 5 minuta, uključujući neobavezno ćaskanje na početku. Ispostavilo se da to što je navela u CV-ju i nije baš tako. Na prvom pitanju je sama sebe eliminisala. Kandidat koji je najduže ostao je stvarno prijatno iskustvo i veliki potencijal. Tako mi nešto treba. Okvir smo dogovorili i to je super. Prvi dan je prošao, onako. Drugog dana se dva kandidata nisu pojavila. Jedan se nije dugo zadržao. Ista priča sa samoeliminacijom kao i predhodnog dana. Drugi je bio veoma kvalitetan i kvalifikovan. Drugi dan? Pa, skoro nikako. I opet se pitam u sebi: ljudi, šta me cimate ako ne mislite ozbiljno da radite?! Bože me sačuvaj, bezobraznih li ljudi.
Sedmo: kao što dolikuje nekome ko ceni druge, obavestio sam sve kandidate koji su se pojavili, da nisu ušli u uži izbor, te da im se zahvaljujem za njihovo vreme i trud, i da im želim sve najbolje u daljoj karijeri. Tako se valja, i tako sam uradio.
Osmo: finalizacija – na kraju iscrpljujućeg procesa, pozvao sam oba kandidata da dođe da potpišemo ugovor o radu.
Ono što sledi ne bi baš bilo za svačije uši, tako da priču o mojim putešestijama sa zapošljavanjem završavam ovde.
Sve u svemu: ćorak!
E sad, pitam ja sebe: pa jel si ti normalan? Zašto to radiš sebi? Kad ćeš se opametiti? Koliko si vremena i energije potrošio za ništa? Eeeej, vremena, pre svega, koje je toliko vredno u sadašnje vreme! Znaš li šta si sve mogao da uradiš sa tim protaćenim vremenom i da se lepše osećaš sad?
Možete li možda vi da izračunate ili ošecujete moje potrošeno vreme? Ja ne smem ni da počnem da računam. Puko bih od muke!
Veliko razočarenje proizišlo iz ovog iskustva me je spustilo na zemlju. Počeo sam da preispitujum sam sebe i svoje postupke. Pa čekaj, ako si ti spreman da uložiš toliko vremena i energije, sa najboljom namerom, a da na kraju ne dobiješ ništa, šta možeš da očekuješ kasnije? Pa sam počeo da preispitujem i okruženje: ko ovde sad ima pravo? Poslodavac ili zaposleni? Velika fluktuacija u svim firmama? Poslodavci koji tretiraju zaposlene kao stoku? To sigurno nije. Pa dobro onda zašto? Tražim posao, a molim Boga da ga ne nađem, a i kad ga nađem ne znam što sam ga tražio? Bes, apatija, arogancija, izgubljenost u vremenu i prostoru? Generacije koje očekuju socijalizam ili čak komunizam u kapitalizmu, iako u predhodnom sistemu nisu živeli? Razmažena deca, kojima je sve smor i koji bi da žive na visokoj nozi na račun drugih? Kriva je država, kriv je sistem?
A ja vam kažem: SAMI STE KRIVI ZA SVE ŠTO SAMI URADITE. I ja sam sam sebi kriv, što sam se uvukao u ovo. To otvoreno priznajem, i spreman sam da živim sa tim. A koliko je vas spremno to da prizna?
Kad sam se malo pribrao i smirio, naiđem na odličan blogpost o mukama poslodavaca i objašnjenja “zašto neću da te zaposlim”. Mnogo sam prepoznao sebe u tom blogpostu. Baš mnogo. I baš mi se nešto stužilo.
Ali nisam se predao! Nastavio sam dalje sa svojim saradnicima, koji su moram da kažem, divni ljudi i kolege. Više radimo, jer jednostavno još nismo našli pravog kolegu. Nadam se da će se to uskoro promeniti.
Ono što sam hteo da podelim sa vama je ovo iskustvo, koje me je nateralo da razmišljam na drugačiji način i da pokušam da rešenju potreba priđem na drugačiji način. I to sam počeo da sprovodim. Kakav će rezultat biti? Videćemo. Kako će ljudi reagovati na moju ponudu? Videćemo. Ponudu možete pogledati na
http://my4.me/konkurs.
Objašnjenje ponude se može izvući iz predhodno napisanog, kao i iz teksta “zašto neću da te zaposlim”, a ja ću sa vama podeliti svoje iskustvo čim budem dobio dovoljno povratnih informacija od kandidata, oportunista i raznih baba Kurana, koje svakako znaju da je sve to prevara
Živi bili, pa videli!
Da, i zamalo da zaboravim: nemojte da cimate ljude ako ne mislite ozbiljno da radite?!
Nažalost i kazna stvara naviku!
Nažalost i kazna izgrađuje stav!